Vrijeme Mozarta, Straussa i ostalih glazbenih klasika i iznad svega vrhunskih glazbenika i skladatelja je prošlo. Danas postoji mnogo više velikh umjetnika no nisu svi u komercialnim vodama. Zbog brzog života, bombardiranja medija o dobro nam poznatim temama "sex, drugs and rock'n'roll" i spotova punih "mladih dama" možda nismo ni svjeni koliko postoji prave kvalitetne muzike. Takvi ljudi možda nisu zanimljivi izdavačima jer ne izdaju 5 albuma godišnje, ne žele se reklamirat i nabacivat medijski. No upravo takvi ljudi rade cca 300 koncerata godišnje, sviraju i kompoziraju muziku visoke kvalitete te pune dvorane diljem svijeta. A opet, za većinu su nepoznati. Pa zato evo malo nepoznatog o poznatome.

Vlatko Stefanovski rođen je u Prilepu, Makedonija u glumačkoj obitelji. Sa 13. godina počeo je svirati gitaru, a kao stariji tinejdžer osnovao je grupu Leb i sol, koja je postala jedno od najvećih imena na ex-Yu glazbenoj sceni. Bend je svirao poseban stil glazbe, mješavinu makedonskih tradicionalnih neuobičajenih ritmova i tadašnjeg rocka. Leb i sol izdao je 13 albuma i imao je turneje po cijelom svijetu.

U novije vrijeme Vlatko Stefanovski ima vrlo uspješnu solo karijeru. Njegov prvi solo uradak pod nazivom 'Kauboji i indijanci' (1994. godine) prikazao je njegove različite interese od etna preko ambijentalne glazbe do klasičnog bluesa. Drugi album 'Sarajevo' (1995. godine) bio je projekt za UNICEF-ov fond za potrebe djece. U svibnju 1996. godine osnovao je svoj električni trio, te su izdali svoj prvi album u prosincu 1998. godine. Napisao je glazbu za film 'Gipsy magic' (1997.godine), koji je režirao Stole Popov, a izdan je i sound track album istog naziva. Također je napisao glazbu i za turski film'Journey to the sun' koji je režirao Yesim Ustaoglu, koji je osvojio dvije nagrade na berlinskom filmskom fetivalu 1999. godine.

Svjetlo dana 1998. godine ugledao je i album 'Krushevo', na kojem je Vlatko surađivao s vrlo poznatim gitaristom Miroslavom Tadićem. Album je izdan pod etiketom MA Recordings američko-japanska diskografska kuća. Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić promovirali su svoj album sa tri koncerta na HI-FI festivalu 1998. godine u Los Angelesu i na Skopje jazz festivalu (1998. godine). Na koncertu u Sava centu u Beogradu 1999. godine, snimljen je album 'Live in Belgrade' koji je na tržište izašao u ožujku 2000. godine. U posljednjih nekoliko godina svirao je i snimao u Francuskoj, sa grupom Koreni koju je osnovao klavijaturist Bojan Zulfikarpasic. Vlatko Stefanovski je i član grupe Balkan horses band , zajedno sa ostalim poznatim glazbenicima iz sedam balkanskih zemalja. Pojavio se i kao gost na zadnja dva albuma, te na velikim koncertima hrvatske pop zvijezde Gibbonia, zajedno sa nekim svjetskim glazbenicima poput Manu Katche, Pino Paladino i Toni Levin.

Posljednji uradci Stefanovskog uključuju i glazbu za filmove, kazalište i balet. On je vrlo poznat po svojoj nevjerovatnoj gitarskoj tehnici, te stvara bogat zvuk ispunjen imaginacijom i jednostavnošću. Njegov trio u zadnje vrijeme nastupa u klubovima od 1000 do stadiona za 15 000 ljudi u Makedoniji, SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Hrvatskoj, BIH, Srbiji i Crnoj Gori, Bugarskoj...

Vlatko Stefanovski je u kontaktu s mnogim umjetnicima, glazbenicima i gitaristima u cijelom svijetu, među kojima su i veličine poput Allan Holdsworth i John McLaughlin. Vlatko Stefanovski živi u Skopju, Makedonija sa svojim obitelji i posjeduje dobro opremljen studio koji se zove 'Esoteria sound studio'. Detaljnije o Vlatku Stefanovskom možete pročitati na njegovim stranicama www.vlatkostefanovski.com.mk.

Stefanovski i Gibonni

Pajdushko

Istra Rock Festival

Iako njegovo ime asocira na flamenko, Emmanuel svira blues, country, folk i musical standarde, a njegova tehnika neodoljivo podsjeća na stare blues i country legende Missisipi John Hurta i Chet Atkinsa. Slušajući njegovo sviranje zatvorenih očiju lako se može steći dojam da na stageu prže bar dva gitarista, kontrabasist i perkusionist, jer Emmanuel iz akustične gitare izvlači instrumentalistički maksimum (sve gitare su mu krajnje izgrebane jer po njima udara rukama, trzalicom ili bubnjarskim metlicama), a ne preže i od uporabe vlastitog čela (simpatično lupanje čelom u mikrofon kao simulacija bas bubnja) ili stopala. Ono što ga dodatno čini izvrsnim showmanom jest nenametljiva interakcija s publikom, i to na način da nas između pjesama upoznaje s nekim detaljima iz svog života, priča anegdote sa svojih putovanja ili jednostavno pokazuje rulji kako rastura tu gitaru. Najbolje od svega je što u svemu tome nije dosadan i ne ostavlja dojam ingenioznog show off gnjavatora koji želi samo zadiviti publiku svojom besprijekornom tehnikom.

Svirajući Somewhere over the rainbow (iz filma Čarobnjak iz Oza) pokazao je da gitara može zvučati i kao harfa ako se dovoljno potrudite, a oživio je i duh Missisipi John Hurta svirajući istovremeno Dixieland na visokim žicama, a Yankee Doodle Dandy na bas žicama. Bilo je tu i autorskih kompozicija, od kojih nas se najviše dojmila ambijentalna točka posvećena Aboridžinima gdje je uz samo malo dodanog reverba i delayja stvorio nevjerojatnu atmosferu, tajanstvenu i bogatu, kao i australska priroda. Ne smijemo zaboraviti i njegovu ljupku gošću (njegova djevojka) koja je snažnim, ali predivnim glasnom otpjevala s njim dvije pjesme, te njegovog domaćina, Riječanina Hala koji je također na akustičnoj gitari uspješno odsvirao nekoliko kompozicija kao predizvođač.

Evo nekoliko njegovih izvedba:

Somewhere over the rainbow

Improvizacija

Classical Gas